Periimplantitis: kako nastaje i zašto je rana dijagnoza ključna za očuvanje implantata
Periimplantitis predstavlja upalni proces koji zahvaća meka i koštana tkiva oko zubnih implantata te može dovesti do progresivnog gubitka potpore i destabilizacije implantata. Riječ je o kompleksnom patološkom stanju čija je prevencija i rana dijagnoza ključna za očuvanje implantoprotetske terapije.
Mehanizam nastanka periimplantitisa
Upala započinje nakupljanjem bakterijskog biofilma na površini implantata ili protetskih nadogradnji. U ranoj fazi razvija se periimplantna mukozitis – reverzibilna upalna reakcija ograničena na meka tkiva. Ako se ne prepozna i ne liječi pravodobno, upalni proces napreduje u dublja tkiva te dolazi do gubitka alveolarne kosti, što definira periimplantitis. Za razliku od parodontitisa, progresija oko implantata može biti brža zbog različite strukture pričvrstnih vlakana i smanjene prirodne obrane.
Rizični čimbenici
Na pojavu periimplantitisa utječu brojni čimbenici:
- Nedovoljna oralna higijena i nepravilno održavanje implantata
- Povijest parodontoloških bolesti
- Pušenje i konzumacija alkohola
- Nekontrolirani dijabetes i sistemske bolesti
- Preopterećenje implantata zbog bruksizma ili nepravilnog okluzalnog opterećenja
- Neadekvatna kirurška ili protetska izvedba (npr. prisutnost cementa, loša pristupačnost za čišćenje)
Rizične skupine pacijenata zahtijevaju dodatnu edukaciju, preventivne mjere i učestalije kontrole.
Klinička slika i dijagnostika
Periimplantitis se klinički manifestira znakovima sličnim onima kod upale parodonta:
- Krvarenje i bol pri sondiranju
- Oteklina i eritem periimplantnih tkiva
- Povećana dubina džepova oko implantata
- Gnojni iscjedak u uznapredovalim slučajevima
- Radiološki vidljiv horizontalni ili vertikalni gubitak kosti
Pravovremena dijagnoza temelji se na kombinaciji kliničkog pregleda i usporedbe radioloških snimaka s referentnima nakon ugradnje implantata.
Važnost ranog prepoznavanja
U ranoj fazi, upala je ograničena i reverzibilna, a intervencije su jednostavne i visoko uspješne. Napredovanjem bolesti, gubitak kosti oko implantata postaje ireverzibilan, što značajno smanjuje mogućnosti terapije i povećava rizik od potpunog gubitka implantata. Rana dijagnoza omogućuje minimalno invazivne zahvate, skraćuje oporavak i smanjuje potrebu za kirurškim liječenjem.
Terapijske mogućnosti
Terapija ovisi o stupnju zahvaćenosti tkiva:
- Nehirurške metode uključuju mehaničko čišćenje površine implantata, antiseptičke otopine, lokalne antibiotike i fotodinamičku terapiju.
- Kirurške metode provode se kod naprednih oblika i uključuju otkrivanje implantata, debridman, eventualnu augmentaciju kosti i regenerativne postupke.
Bez obzira na odabrani protokol, uspjeh ovisi o uklanjanju etiološkog faktora, pravilnoj edukaciji pacijenta i redovitoj kontroli.
Prevencija kao temelj uspjeha
Prevencija periimplantitisa počinje već u fazi planiranja terapije. Ključni aspekti uključuju:
- Individualnu procjenu rizika
- Kvalitetnu kiruršku i protetsku izvedbu
- Edukaciju pacijenata o higijenskim navikama
- Redovite profesionalne kontrole
- Pravodobnu reakciju na prve znakove upale
Periimplantitis je ozbiljna komplikacija implantološke terapije čiji je tijek često progresivan i zahtjevan za liječenje. Rana dijagnoza i sustavan pristup temeljeni na znanstvenim spoznajama omogućuju očuvanje implantata i funkcionalnosti protetskih nadomjestaka. Kombinacija redovite kontrole, profesionalne higijene i pravodobne terapije ključna je za dugoročan uspjeh implantološke rehabilitacije.